Skip to content

Znanost i vjera u Boga nisu dva suprotna tabora

U šesnaestom i sedamnaestom stoljeću doslovno je eksplodiralo zanimanje za znanosti u Europi. Zašto je to tako i zašto baš tada, dalo bi se ukratko opisati s riječima C.S. Lewisa, koji kaže da se čovjek počeo zanimati za znanost jer je očekivao prirodni zakon zbog uvjerenja da postoji zakonodavac. Nije slučajno da su velikani kao Galileo, Kepler ili Newton vjerovali u Boga. Upravo vjera u Boga mnoge je pokrenula, pogotovo Newtona koji je otkrio zakon gravitacije. U svome životu objavio je prema nekima najpoznatiju knjigu Principia Mathematica, s nadom da čitatelj nasljeduje vjerovanje u Stvoritelja. Ali je zanimljivo kako je već Newton onda vidio da vjera i znanost nisu neprijatelji ili alternativna objašnjenja.

Katolička Crkva u katekizmu br. 159 piše sljedeće o vjeri i znanosti:

“Iako vjera stoji iznad razuma, između vjere i razuma ne može biti pravog neslaganja: jer isti Bog, koji objavljuje tajne i ulijeva vjeru, stavio je također u ljudski duh svjetlo razuma; a Bog ne može zanijekati sebe samoga, niti istinito (može) ikada proturječiti istinitom. Stoga se metodičko istraživanje ni u jednoj struci, ako se vrsi doista znanstveno i po moralnim načelima, nikad neće stvarno protiviti vjeri, jer profane i vjerske zbilje imaju izvor u istome Bogu.”

Njemački matematičar i astronom iz sedamnaestog stoljeća, Johannes Kepler pisao je o glavnoj motivaciji svih istraživanja. Glavni cilj svih istraživanja vanjskog svijeta je otkrivenje racionalnoga uređenja, uspostavljeno od Boga, koji se objavio u jeziku matematike.[1] Iako je znanost često suradnička aktivnost, revolucionarna otkrića događaju se pojedincima u svom osobnom promatranju i istraživanju. Tako je npr. Kepler revolucionarno otkrio gibanje planeta po elipsama, te s time zapravo srušio teorije i vjerovanja da se oni okreću oko Sunca.[2] Kepler je zapravo imao taj osjećaj pridati pažnju stvarima koje nisu stale u etablirane teorije i mišljenja.

Pogotovo to otkriće me podsjeća na vjeru u Isusa, koji također nije mogao stati u koncepcije svijeta, u ta već etablirana mišljenja. Kao što je Kepler revolucionirao mišljenja ondašnjeg vremena s promatranjem i pridavanjem pažnje na pitanje, zašto planeti nisu stali u ondašnju matematičku mudrost, tako i mi u pažnji i promatranju nalazimo zanimljivosti s Isusom u našemu životu. Smatram da je upravo to pridavanje pažnje i promatranje meni i drugima revolucionarno pomoglo u otkrivanju Isusa i zašto on onda i danas nije stao u razmišljanje svijeta. Pogotovo ako malo više uronimo u kulture ondašnjeg svijeta, možemo doći do zaključka da Isusa jednostavno nitko nije mogao “izmisliti”. Zašto? Jer jednostavno nije stao u niti jednu kulturu ondašnjeg svijeta. Grci, Rimljani i Židovi nisu u njemu vidjeli njihov ideal, naprotiv, jer Isus iz evanđelja se teško uklapa u njihove ideje heroja i ideala.

Židovi su očekivali nekoga tko će biti spreman boriti se protiv rimske okupacije i biti nešto slično vojskovođi, ali znamo iz evanđelja da Isus nije ispunio njihovu sliku Mesije. Nije se branio uhićenju, pa se možda u tom kontekstu i može razumjeti bijeg apostola. Neki su Grci preferirali racionalnost stoicizma koji je suzbijao emocije i ravnodušno se odnosio prema patnji i smrti. No Isus je bio drukčiji. U vrtu Getsemanskome doživljava agoniju i znoji se krvavim znojem, te upita Boga da ga mimoiđe patnja odnosno muka i smrt. Niti jedan grčki pjesnik ne bi “stvorio” ovakvu osobu za heroja u svojim epovima. Pa i rimskom namjesniku Pilatu je Isusovo “kraljevstvo” bilo krajnje nepraktično jer mu je odgovorio sljedeće: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta. Kad bi moje kraljevstvo bilo od ovoga svijeta, moje bi se sluge borile da ne budem predan Židovima. Ali kraljevstvo moje nije odavde” (Iv 18,36).

S ovim činjenicama možemo vidjeti da je Isus kod svih bio apsolutna suprotnost od ondašnjih koncepta, teorija i mišljenja. Jednu dodatnu zanimljivost je davno donio jedan ateist, Matthew Parris, govoreći: ako Isus nije postojao, ni Crkva ne bi bila u stanju “izmisliti” takvog lika. A ako se vratimo na Pavla onda moramo zapaziti da su Židovi nazivali propovijedanje križa “skandaloznim”. Dakle, takva se priča nije baš mogla izumiti pa ni od prvih kršćana. Isus se nije mogao uklopiti u mišljenje svijeta, zato su ga razapeli i stavili u grob. Ali ni to nije uspjelo. Uskrsnuo je trećeg dana. Mnogi će reći da čuda krše prirodne zakone, ali možemo završiti s jednim pitanjem: je li uskrsnuće prirodni proces ili transcendentalni zahvat? Ja osobno još nisam vidio da je prirodan proces ustati od mrtvih.

[1] Usp. Johannes Kepler (1571-1630), Astronomis Nova de Motibus (published in 1609).
[2] Usp. “Faktopedija”, ilustrirana enciklopedija 11. izdanje, 2004. Mozaik knjiga, str.32.


Mario Trifunović