Skip to content

Ivan Marinković SJ: Nikako mi nije bilo jasno: što te ljude toliko privlači Bogu?

Ivan Marinković mladi je isusovac, zapravo skolastik Družbe Isusove, ima 21 godinu i studira filozofiju i religijske znanosti u Zagrebu. Razgovarao sam s njime o njegovom životu, pozivu, puta do vjere, njegovim talentima posebice grafičkom dizajnu i informatici, te o stanju medija u Hrvatskoj. Zanimljivo je, a na to želimo zapravo kroz ovakve razgovore ukazati, kako je naša Crkva mlada i puna različitih ljudi s raznim talentima, koja se mogu koristiti na izgradnju i na dar mnogima. Inače želimo na portalu Put istine nastojati što više razgovarati s ljudima iz Crkve – bili oni teolozi, laici, redovnici, svećenici ili biskupi – kako bi pokazali da smo jedna velika obitelj, zapravo svjedoci Radosne vijesti.

– Ivane, iako sam siguran da te kroz tvoju prisutnost u novim medijima i kroz blog poznaju mnogi, ipak će se naći neki koji te ne znaju. Zato bi te zamolio da se našim čitateljima kratko predstaviš. Tko si i što radiš?

Hvaljen Isus i Marija! Zahvaljujem se na prilici i pozdravljam sve od srca koji ovo čitaju. Evo, ja sam Ivan Marinković, skolastik Družbe Isusove. Imam 21 godinu i trenutno studiram filozofiju i religijske znanosti na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti u Zagrebu (nekada FFDI – Filozofski fakultet Družbe Isusove). Osnovnu i srednju Tehničku školu sam završio u svojoj rodnoj Županji.

– Kakav je bio tvoj put do vjere?

S obzirom da nisam bio od mladosti nešto posebno od vjere u Isusa Krista, moj put je bio vrlo trnovit i pun besmisla. Prolazio sam tijekom svog mladenačkog života kroz mnoge teške kušnje. Od osnovne škole do kraja srednje živio sam u bullingu i unatoč tome imao sam u sebi snažnu volju za životom. Premda je tu najveći problem nastajao: zašto živjeti? Čemu? I toliko gorkih osjećaja… Pred krizmu, župnik je najavio da moramo tjedan dana biti na duhovnoj obnovi koja bi nas trebala pripremiti za krizmu. Tu duhovnu obnovu, predvodio je p. Ike – Ivan Mandurić, isusovac i redovnik. Govorio je takvim žarom i takvom ljubavlju prema mladima, najviše stavljajući naglasak na: tko sam to ja? I tko je za mene Bog?

U meni je to budilo silnu čežnju za odgovorom, onim pravim i istinskim – gdje mogu reći – to je to! Zadovoljan sam!

Prvo je, kreneš razmišljati vrlo patološki. Pa ja sam Ivan, ja sam dobar čovjek, šta me sad mučiš… A tko je za mene Bog? Ah, pa ok, tamo neki koji o svemu misli i koji je iznad svih naših mogućnosti… Vrlo plitko i nezrelo.

U tih tjedan dana osjetio sam silnu potrebu za rješenjem svog problema: tko sam to ja i tko je za mene Bog. Pater Ike je spominjao kamp za mlade – Modrave. Uspio sam nagovorit prijatelja vjernika da odemo tamo na ljetovanje. Otišli smo, što u strahu, što u radosti što idemo na more. Otišao sam tamo i prvo što mi se dogodilo: ženska mi je uzela putnu torbu u Biogradu (zabunom). Uplašio sam se, imao sam tek 16 godina. Zvao sam od svojih roditelja, pa sve žive i nežive na Modravama… I nakon nekog vremena, djevojka se javila i rekla mi da je zabunom uzela moju torbu. Fratar koji je dolazio na Modrave kao duhovnik, otišao je u Biograd po moju torbu i donio mi je. Već tada sam doživio veliku milost i Božju ljubav preko ljudi. Takva dobrota koju pamtim još uvijek i pamtit ću je valjda dok sam živ.

Kad je započeo tjedan na Modravama, susretao sam se s ljudima koji su se zvali vjernicima. Promatrao sam ih, živio s njima, razgovarao, plivao… Ali mi nikako nije bilo jasno: što ih toliko privlači Bogu?! Tamo su bili izvrsni intelektualci, vrlo sposobni mladi ljudi i jednostavno mi nije išlo u glavo: pa kako to?!

I da skratim, jedan dan na pontonu iz vedra neba mi je sinulo: ja sam Božje dijete. Moj Bog je moj Spasitelj. I to je bilo to. Sasvim dovoljno za mene. Bogu je toliko stalo do mene svih onih godina što sam preživljavao i koliko sam griješio i od svega toga me zaštitio i oslobodio. Bio je cijelo vrijeme uz mene i nikada to nisam mogao naslutiti, jer do Boga se ne ide razumski, nego svom dušom i tijelom. Pa kad se to doživi, proživi, uistinu mogu stati pred Njim i reći Mu – HVALA TI, BOŽE!

– Kako si došao do isusovaca i što te to najviše dojmilo kod njih? Je li to bila duhovnost ili možda općenito život sv. Ignacija?

Do isusovaca sam došao prvo preko p. Ikea, a onda na Modravama. Na Modravama su bili nekoliko njih: p. Hrvoje Mravak (sada je svećenik, tada je bio bogoslov), tada još novak Stanko Perica (sad studira teologiju u Rimu), novak Šime Rafić i kasnije Hrvoje Juko, moj zemljak iz Županje. Oduševila me ta individualna duhovnost i velika otvorenost ovih mladih isusovaca koje sam upoznao. Usput sam sretao redovnike nekih redova, ali mi se nisu svidjeli, barem ne način na koji žive. Isusovci su mi bili i jesu najbolji.

Kad sam čitao životopis sv. Ignacija, odmah sam znao – to je to! Moj tata narednik u MORH-u, moj brat isto u vojsci. Pa idem onda i ja u vojsku, ali ne bilo kakvu, nego u Kristovu vojsku!

Isusovačka duhovnost ili kako mi to najviše zovemo – ignacijevska duhovnost, rodila je plodom u mom Novicijatu. Dubinski sam ušao u sebe i gradio nove temelje duhovnog života. Što mi, duboko vjerujem, ne bi pružila ni jedna duhovnost nekog drugog Reda. I još nešto! Privuklo me zajedništvo koje se živi preko zavjeta.

– Rekao si jednom, da se od malih nogu voliš baviti s računalima i informatikom. Radiš web stranice, a jedna od njih je stranica splitskih isusovaca. Do danas se znači drži ta ljubav prema informatici. Možeš li uklopiti tu ljubav u svoj svakodnevni redovnički život? 

Nastojim održavati svoje talente. Radio sam web za isusovce u Splitu, jer sam tada još bio u novicijatu. A on je u Splitu. I inače sam bio zadužen za web, ali mi je bilo jako ružno objavljivat vijesti na tako ružnu web stranicu. Onda sam odlučio da je ipak vrijeme za nešto novo i za nešto bolje i tako sam onda to učinio. A inače sam još napravio i za Opatijsku zajednicu. Trenutno pišem za isusovci.hr, za službenu web stranicu Hrvatske Pokrajine Družbe Isusove, ali nisam glavni i odgovorni za to, ali tko zna, čim bude prilike, rušim staro i gradim novo (smiješak).

Ja jedan web napravim žmirečki u nekoliko sati, tako da mi ne remeti redovnički život. Prije sam informatiku i računarstvo i sve što ide s tim toliko ljubio i radio, da sam stekao takvo iskustvo.

– Pošto si aktivan po novim medijima, sigurno imaš mišljenje o pitanju, što nama danas u Hrvatskoj fali po pitanju katoličkih medija? 

Ja sam iskreno jako razočaran glede katoličkih medija. Možda fali ta iskrena ljubav prema Kristu i dostatna upoznatost i doživljenost. Većinu takvih medija vode ljudi, ali rijetko koji vode s Kristom. To sam doživio ili radeći s njima ili ih ovako poznavajući. Jako mi je žao što nemamo besplatnu hrvatsku Bibliju na Apple Storu (za Android nisam siguran), nego ih naš dragi KS prodaje. Dok protestanti dijele besplatno šakom i kapom.

Rekao bih, previše ambicija, ali premalo sposobnosti i otvorenosti.

– Imaš li možda kojekakve planove za budućnost? Možda neki novi projekti ili nešto pokrenuti u medijima?

Imam, itekako. Voditelj sam projekta “Mrežalica”, prva katolička društvena mreža u HR. Odmah to zvuči kao Facebook, ali cilj joj je baš originalni. A cijeli koncept osmislio je baš taj famozni p. Ike! (smiješak)

Želimo realnu stvarnost preslikati i na internet. Da mladi čovjek bude ono što doista jest i da se tako i prikazuje na internetu. Mrežalica je upravo na testiranju i uskoro će doživjeti svoj remake, novi dizajn i sjaj. Trenutno imam nekoliko FERovaca koji rade i na mobilnim aplikacijama i na webu. Ona je zapravo gotova, ali želimo ju unaprijediti što bolje je moguće. Želimo realnu stvarnost preslikati i na internet. Da mladi čovjek bude ono što doista jest i da se tako i prikazuje na internetu. Mrežalica je upravo na testiranju i uskoro će doživjeti svoj novi dizajn i sjaj. Na Mrežalici trenutno radi šest mladih FERovaca koji rade i na mobilnim aplikacijama i na webu. Oni su vrlo talentirani i nadareni dečki koji baš svojim doprinosom izgaraju (a bit programer i tražiti i nalaziti Krista je doista izgaranje!) za Krista! Mrežalica je zapravo gotova, ali želimo ju unaprijediti što bolje je moguće.

Zamišljeno je tako da svaka župa ima svog administratora koja će odobravat svoje župljane. I odobrit će samo one koje poznaje. Svatko mora imati svoju profilnu sliku i sve realne istine o sebi, primjerice – u kojem mjestu živi, koliko godina ima… I tako bi imali umrežene katolike na jednom mjestu gdje bi se mogli svi upoznat diljem hrvatske, a kasnije i šire. Pitam se, što moj brat radi u Rijeci? Odem na Rijeku i vidim koga ima, dodam ga, on me prihvati, upoznamo se – i evo ga!

Imam još jako puno projekata u glavi, to za života nikada neću moći izrealizirati. Ali u suradnji s poglavarima i mladim katolicima u SKACu (studentskom katoličkom centru) i šire, bit će toga kao npr. časoslov, Biblija?, Misal…

– I za kraj mogu samo reći hvala za ovaj intervju i na tvojim iskrenim odgovorima. Mislim da će čitatelji ovog intervjua ponijeti nešto sa sobom u svoju svakodnevnicu i duhovni život.

Zahvaljujem ti na ovom intervjuu. Nadam se da sam mogao odgovoriti što iskrenije i konkretnije na pitanja. Pozvao bih one ljude koji ovo čitaju da uistinu pronađu “svoje mjesto” u Crkvi i da smjeste Boga u svoj svakodnevni život. Jer to je jedina sreća koja ispunja cjelovitog čovjeka, ne samo zato što je čovjek religiozno biće, nego što Bog to stvarno zaslužuje! Svako dobro i Bog s vama!


Mario Trifunović