Skip to content

Film Silence osnažio mi je vjeru

U tekstu se otkrivaju neki detalji filma.

Kiša je padala, taman večer za krevet i neku knjigu, ali za gledanje filma smo se zapravo već odavno dogovorili. Sjećam se te srijede kada smo sjedili na ručku u menzi i kada sam uvidio da će doći uskoro u njemačkim kinima veoma težak intelektualni i duhovni film Silence, odnosno na hrvatskom, Šutnja (9.3. u kinima), čiji je redatelj Martin Scorsese. Još prije nekoliko tjedana čitao sam razna mišljenja, intervjue i ostale tekstove u vezi ovoga filma, ali se jednostavno ne može dati nikakav komentar ako ga se ne pogleda u njegovoj cjelini. Nažalost se u Hrvatskoj nije toliko pisalo o filmu kao ni o Hollywoodskom glumcu Andrew Garfieldu, koji je prije snimanja filma prošao kroz duhovne vježbe sv. Ignacije — kao jedna vrsta pripreme za glumljenje svećenika isusovca. U nedavnom intervjuu za američki časopis America Magazine izjavio je onda, kako je pronašao kroz vježbe samoga sebe, svoj put i kako je bilo lako zaljubiti se u Isusa.

. . .

Tri prijatelja ujedno i kolege sa fakulteta, čekali su me na ulazu kina. Još smo razmišljali da možda pogledamo koji drugi film, ali smo ipak ostali vjerni prvom izboru. Silence. Morali smo jednostavno jer je tematika zapravo naša, sukladno našem zanimanju i studiranju teologije i filozofije. Znao sam za tematiku i određenu problematiku o kojoj se radi u filmu, ali kao što sam već rekao, suditi film bez gledanja nema nikakvog smisla. Jedni su govorili da je film fantastičan s dubokom porukom, drugi su ga kritizirali, treći pak su apsolutno promašili bit i dubinu. No, ne želim nikome oduzeti pravo na izražaj svoga mišljenja kao i neslaganje s raznim interpretacijama filma.

Ipak, meni je osobno film produbio vjeru i uveo u jedan svijet s pitanjima, na koja ne znam odgovore. Valjda je i to nekakav korak u vjeri. Pater Rodrigues i pater Garupe u filmu dolaze iz jednog crno-bijelog svijeta i forsirani su na bolne odluke u svijetu u kojemu stvari nisu ni crni ni bijeli, već sivi. Obojica insistirala su na putovanje iz Portugala prema Japanu u potrazi za svećenikom p. Ferreirom, o kojemu nisu ništa više čuli. Radnja se odvija u godini 1640, u Japanu. Teška je to bila situacija za kršćane, jer su bili meta progona i morali umirati zbog svoje vjere.

Pogotovo početak mi se svidio kada su stigli svećenici u Japan, u jedno selo gdje su ih žarko dočekali kršćani, koji su se samo noćas mogli bezopasno okupljati, ali se i to brzo pročulo poradi jednog čovjeka — Kichijiro. Ovaj lik je bio jedna vrsta slabog kršćanina, koji je znao češće padati u napasti izdaje i s time učiniti ono što su i Juda i Petar Isusu učinili — izdali su ga. No, s jednom razlikom: Kichijiro se gorko kajao za svoje padove i grijehe, te stalno tražio patera Rodriguesa za ispovijed. Nakon što su svećenici bili uhićeni — u bolnoj i teškoj dilemi postavljeni su pred gotovu činjenicu odreći se vjere i s time osloboditi japanske kršćane, ili ostati pri vjeri i pustiti da drugi nemilosrdno pate.

Fotka: Hollywood Reporter

Problematika koju su neki opisali je upravo to “odreknuće” ili “otpad” od vjere, što je po meni krajnje nemoguće za onoga koji je osjetio i iskusio Isusa Krista u svome životu. Pa čak ni onda kada se izvrši nekakav formalni čin odreknuća kako bi s time spasio druge živote. Ova dva isusovca stavljena su pred ovakvu odluku koju nije lako donijeti. Garupe je bio taj koji se nije odrekao svoje vjere, pa ni formalno, dok je Rodrigues bio teška srca otvoreniji za tu opciju — ne zato što je slab ili zlonamjeran, već zato što je tražio izlaz i spasenje za one koji pate. Narativno se kroz film opisuje život p. Rodriguesa, čiji je život toliko centriran na Isusa, da na svom putu ili u zatvoru neprestano razgovara na glas s Isusom, neprestano moli i traži odgovore, rješenja, bori se sa sumnjama, pa onda na koncu vidi Isusovo lice i čuje Njegov glas u trenutku kada više nije bilo moguće odgađati odgovor i djelovanje.

. . . 

Na kraju filma smo izašli iz kino dvorane i neko vrijeme razgovarali. “I onda mi ovdje govorimo kako nam je teško,” rekao je jedan prijatelj. “Što bi vi napravili da ste u toj situaciji,” pitao sam ih. Šutnja. Silence. Tišina. Neko vrijeme nije bilo nikakve reakcije osim šutnje. “Mislim da bi za to morali biti u takvoj situaciji,” odgovorio je jedan od njih. Odgovor na ovo pitanje nisam našao, ali su mi ostala događanja u filmu bile od velike koristi. To je ujedno bila ljubav kršćana i njihova vjera, iz koje je očito nikla spremnost umrijeti za Isusa Krista. Nadalje solidarnost p. Rodriguesa s narodom. Njegova neprestana molitva odraz je njegove ljubavi prema Isusu Kristu, odnos kojeg je njegovao ali s kojim se često morao boriti. Zašto šutiš, često je znao pitati jer nije shvatio šutnju. Ipak, Isus je progovorio svome svećeniku. Mi bi smo rekli paradoksalno ali to zapravo nije ništa novo za Božje djelovanje.

I za naš odnos s Bogom je ovaj film uglavnom poučan, jer je pokazatelj nade pogotovo u borbi protiv tame i sumnje. Ali, ne samo u p. Rodriguesa možemo naći primjera, već sličnosti u drugom liku — Kichijiro, grešnik i patnik ujedno, onaj koji neprestano pada ali se gorko kaje. Onaj koji ne može živjeti bez Božje milosti i oprosta, ali također i onaj koji pada, izdaje i leži u blatu svoje vlastite bijede. No, pad nije zadnja riječ već milost uzdići se pomoću Božjom. Što sam dakle naučio? Postoje situacije u kojima se jednostavno ne može gledati crno bijelo. Ali zato me uči odnos s Isusom, da imam prijatelja koji računa i vjeruje u moju sposobnost razlučiti i donijeti ispravnu odluku. Jer, na koncu nitko ne može ubiti moju vjeru i ljubav prema Isusu. Ja ću ga oči u oči, ovakav kakav jesam, susresti na kraju. I kako bi mogao odbaciti one, koji su se neprestano borili, molili, tražili izlaz iz sumnje i tame, preispitivali sve, padali u blato ali se trudili svakog puta dići iz istog blata?

“Na neka pitanja nitko ne zna odgovor,” rekao je prijatelj. “Samo Bog,” nadodali smo skupa i otišli svatko svojim putem.


Mario Trifunović